“Kad smrt čovjeku nenadano sklopi oči, i onima koji su ga najviše voljeli srce je od tog trenutka mrtvo, a razum raskomadan bolom. Ne može se zamisliti veći užas od udesa majke i oca kojima su bolest i nesreća oduzeli dijete. I tko bi od to dvoje ljudi, čiji se život zauvijek i bespovratno raspada, sada smio očekivati da brinu o tuđim sudbinama? Kako se od roditelja koji nježno polažu crni pokrov na ono što im je bilo najmilije usuditi moliti da tijelo njihova tijela daruju drugome? Koji je to izgovor pod kojim ih se smije opet raniti? Odakle hrabrost da se pred ocem i materom pruži ruka prema djetetu koje su zibali i grlili, a sada se njime za vjeke vjekova moraju oprostiti? Ima među nama ipak tih najboljih ljudi, koji ne čekaju da se od njih traži žrtva, nego je sami daju i daju je nepoznatima. Takvi su roditelji nesretno nastradalog 14-godišnjeg dječaka iz Sesveta. Njegovi organi presađeni su teško bolesnim, nepoznatim ljudima. Takvi su roditelji i onog mladog Talijana, koji je lani poginuo na Grobniku, a čiji su organi darovani da bi spasili nekoliko života, koje se samo tako moglo obnoviti. Nema većeg dara od njihovog i pred njegovom veličinom možemo samo pognuti glavu. Ovi i drugi roditelji, o kojima se zna da su donirali organe svoje djece, ne traži nikakvu zahvalnost. Sretni su, kažu svi oni, da će njihova divna djeca na drugi način ipak živjeti kroz živote teških bolesnika, koje su uskrsnuli svojom tužnom smrću. To je na neki način točno. Ali samo najbolji među nama imaju snage da to sebi tako objasne. “ (Sanja Modrić)“Kad smrt čovjeku nenadano sklopi oči, i onima koji su ga najviše voljeli srce je od tog trenutka mrtvo, a razum raskomadan bolom. Ne može se zamisliti veći užas od udesa majke i oca kojima su bolest i nesreća oduzeli dijete. I tko bi od to dvoje ljudi, čiji se život zauvijek i bespovratno raspada, sada smio očekivati da brinu o tuđim sudbinama? Kako se od roditelja koji nježno polažu crni pokrov na ono što im je bilo najmilije usuditi moliti da tijelo njihova tijela daruju drugome? Koji je to izgovor pod kojim ih se smije opet raniti? Odakle hrabrost da se pred ocem i materom pruži ruka prema djetetu koje su zibali i grlili, a sada se njime za vjeke vjekova moraju oprostiti? Ima među nama ipak tih najboljih ljudi, koji ne čekaju da se od njih traži žrtva, nego je sami daju i daju je nepoznatima. Takvi su roditelji nesretno nastradalog 14-godišnjeg dječaka iz Sesveta. Njegovi organi presađeni su teško bolesnim, nepoznatim ljudima. Takvi su roditelji i onog mladog Talijana, koji je lani poginuo na Grobniku, a čiji su organi darovani da bi spasili nekoliko života, koje se samo tako moglo obnoviti. Nema većeg dara od njihovog i pred njegovom veličinom možemo samo pognuti glavu. Ovi i drugi roditelji, o kojima se zna da su donirali organe svoje djece, ne traži nikakvu zahvalnost. Sretni su, kažu svi oni, da će njihova divna djeca na drugi način ipak živjeti kroz živote teških bolesnika, koje su uskrsnuli svojom tužnom smrću. To je na neki način točno. Ali samo najbolji među nama imaju snage da to sebi tako objasne. “ (Sanja Modrić)

Galerija slika